petak, 11.06.2004.
Jugo
Teške su misli što ih jugo budipjesnici u njemu umiru tjera svako slovo da za nečim žudi ubija želje u bezdanu. Otrov se rađa u njegovu dahu ko zmija klizi po vlazi sreća od njega živi u strahu osmjehe na licima gazi. Utihnula je riva, nikoga nema popodne je postalo dugo sunce je skrila neka čudna mrena krajem je carevao jugo. |
Dajte mi miran san...
|
Ne mogu više... Sve se dogodilo u svega par mjeseci: trudnoća, spontani ab, adaptacija stana, priprema vjenčanja... Što sam starija, to me više zadivljuje proces odrastanja jer nikako da odrastem! Taman kad pomislim kako sam se svemu prilagodila, ispadne nešto drugo. I tako redom, iz dana u dan.... Ma sretna sam ko šipak pun koštica - ipak se događaju uglavnom lijepe stvari. Ali umorna sam toliko da to više nije za izdržati. Nemam inspiraciju za pisanje, nemam inspiraciju za čitanje, ma nemam inspiracije niti za pogledati nekakav pošten film! Srećom, bliži se godišnji; moramo još uskladiti termine, no ako sve ispadne kako valja, onda ću ove godine malo na Lošinj, pa malo u Makarsku, pa malo u Dubrovnik. Možda nakon toga uspijem posložiti kockice u glavi. A do tada želim samo jednu, jedinu, malu, mirnu noć....... |
ponedjeljak, 07.06.2004.
Lučić jadan?!
|
E kud svi, tud i mali Mujo... Cijelo vrijeme čitam i slušam o Severini, svakodnevno mi te priče ispiru mozak. Do sada sam šutjela, nisam se htjela priklanjati nikakvim podržavajućim ili atakirajućim strujama, htjela sam ostati izvan svega. No, napokon mi je pukao film! Neću pisati o modernoj verziji kamenovanja gdje su odjednom svi sveci, a samo je Severina velika grešnica. Neću pisati niti o njezinoj nevinosti - siroče malo, ukradena joj je snimka koju je vlastitim rukama uništila... Neki kažu da bi se i Bozanić trebao oglasiti jer je ona posljednjih godina postala simbolom uzornosti sa pričama o nevinosti prije braka te krasnim, zlatnim križićima oko vrata (iako su joj sise ispadale iz dubokih dekoltea, ali to vjerojatno zato da se bolje vidi križić), a sada kvari jadan i nevin hrvatski narod - ni o tome neću pisati iako imam i te kako svoje mišljenje. Ali dozlogrdilo mi je i prešlo svaku mjeru kada sam danas u uredu čula kolegu: "Jadan Lučić. Pa on ima doma ženu i troje djece". Baš ga žalim i suze ronim; razmišljam čak i da mu posvetim jednu svoju pjesmu. Sad mu je brak ugrožen, djeca ga se srame... Ali o tome nije razmišljao kada je ševio veliku hrvatsku sveticu i po njoj razlijevao šampanjac? Sad mu odjednom obitelj nešto znači i treba ga žaliti? Dragi moji muškarci, istomišljenici mojeg kolege i veliki moralisti - pogledajte još koji puta snimku "jadnog" Lučića koju sigurno imate spremljenu na posebnim mjestima u svojim privatnim kolekcijama. Izgleda li vam taj čovjek jadno? Izgleda li kao netko tko je intenzivno razmišljao o svojoj obitelji dok je dahtao nad Sevinom guzicom? A da snimka nije izašla na vidjelo, tada bi sigurno bio velika faca koja je poševila Severinu (pretpostavljam u svojoj ženskoj ograničenosti). Danas je postalo prirodno da se naskakuje izvan braka, to je već gotovo olimpijska disciplina - tko će imati više ljubavnica/ljubavnika ili tko će imati što kvalitetnije ljubavnice/ljubavnike, a onda brzo nedjeljom u crkvu na ispovijed, pa da se može dalje. Za brakove više nitko i ne pita, normalno je da je bračni partner kamen spoticanja i "prepreka individualnom razvoju", normalno je da djeca stalno "gnjave" tražeći pažnju i prisutnost roditelja... Zar obitelj može biti užitak iako je obveza? Pa onda nakon godina mraka (čitaj: braka) i mučeništva imaš kao "individua" puno pravo ševiti koga hoćeš, a ako uleti još i netko kao Severina, mraaak (ne samo mrak). A ako netko to sazna (osobito ako se javno svima obznani), onda je taj čovjek predmet žaljenja i samilosti. Jedino žaljenje koje treba izraziti jest žaljenje njegovoj obitelji, djeci koja će cijeli život nositi biljeg zato jer se njihovom ocu "digo" pa je takav ponos morao i snimiti te njegovoj ženi što nije znala pravovremeno prepoznati sa kakvim majmunom ulazi u brak. I još mali osvrt za kraj: prije nego što kamenujete, razmislite imate li pravo na to. Puno velikih vjernika kojima su sada puna usta svetog otrova radilo je puno gore stvari od snimanja ovakvih kućnih videa na kojem, ako ćemo iskreno, se i nema bog zna što za vidjeti. |
četvrtak, 27.05.2004.
More
Ime mi je More Ležim na vodi i plima me nosi, Misli su krijeste, a kosa vali, Koralj me pita – reci mi tko si? - jedno sam s tobom, dječače mali. Nebo je pokrov mojega doma, otac mi Neptun, sestre Sirene, glas mi je vrisak šumećeg loma valova o čvrste obalne stijene. Sunce je ljubavnik mojega tijela, topla mu zraka do dna duše seže, od poljupca vjetra zadrhtim cijela plavom mi kožom šara bijele mreže. Djeca su naša otoci bez broja, žive u kući Sutona i Zore, do obala šumi za njih ljubav moja – pitaš me tko sam? Ime mi je More. Tebi Tebi, rođenom u krilu Biokova, pišem stihove ljubavi, zakletvu na vječnost potpisanu krvavim sutonom. Tebi, stvorenom u orkanskoj buri, poklanjam srce kopneno, dušu maglenu, zagrebačku da otjeraš kišne i teške oblake. Tebi, isklesanom u morskim valima, priznajem pobjedu strasti, poraz suza i nevolje utopljenih u soli naše ljubavi. Tebi, sinu Makarskog čovika, dolazim u topli zagrljaj, štit velik i siguran da brani i čuva naša svitanja. Dobro jutro Dobro jutro more, izvore života, inspiracijo vječna, kolijevko muza, jad i čemer topiš u beskraju suza, iz kojeg se rađa bezvremena ljepota. Dobro jutro galebovi, kraljevi plime nebeski jahači, strasni ribolovci, pratitelji lađa, stari moreplovci čiji krik na usne izmamljuje rime. Dobro jutro srećo u krevetu mome oko moje sneno maslinastog sjaja uz tebe su jutra od šećera slađa i dok mi obraz u meki jastuk tone osluškujem zvuke čarobnog kraja, iz mora se naša ljubav rađa. |
srijeda, 26.05.2004.
Tebi u sebi
|
Došlo je vrijeme da se oprostim od tebe u sebi moja draga čežnjo, jer ipak sam odabrala uhodane puteve umjesto tragova što neprestano nestaju u pijesku. Došlo je vrijeme da te poljubim za laku noć tebi u sebi moj slatki prividu. I dio sam srca uz tebe uspavala, nek' čuva te dok putujem stvarnošću. Šapnula sam ti tiho da te volim dok si tonuo u san uz moje srce. Riječima sam zapečatila našu vječnost obečala ti sebe bez tijela i obraza. Jer došlo je vrijeme da odlaskom ostanem sa tobom u sebi moj vatreni nemiru. Na čudesnom mjestu bez prostora na jedinome mjestu gdje možemo postojati zajedno...ti i ja... u meni. |
subota, 22.05.2004.
Solidarnost na djelu
|
Još jedan aspekt ljubavi... Ako prijateljstva u vezi nema, ako nema razumijevanja i solidarnosti piši kući propalo je. No, ako navedeno postoji, život postaje jedna velika avantura u kojoj se svi problemi zajednički rješavaju. Moj dragi je solidaran sa mnom i ja sam solidarna sa njim. Dijelimo obaveze i nije nam teško. Kada se samo sjetim da sam prije 6 godina gotovo propustila priliku da budem sa njim jer na prvi pogled nije bilo slavnih "leptirića" u trbuhu... Kako su nekada lako žene propuštale muškarce svog života samo zato jer ih je napalio neki macho tip sa macho mačem u ruci... Pitam se kako su živjele sa njima ako nije imao soli u glavi, ako im nije bio podrška u najtežim trenucima u životu i ako nije bio spreman sa njima podijeliti i zlo? Sreća se ne nalazi u bicepsima, tricepsima i kvadratićima. Žalosno je gledati kako još i danas mnoge to kasno shvate... A nitko nije kriv osim njih samih, no nitko im se to otvoreno ne usuđuje reći, već im samo samilosno brišu suze. Razgovor umjesto utega i djela umjesto praznih obećanja - putokazi sreće ponekad i nisu tako eksplozivni te jasno vidljivi. Potrebno je vremena i strpljenja, ali kada se stigne do cilja, garancija sreće je doživotna. |
petak, 21.05.2004.
Svako vrijeme nosi svoje...
|
Čitam pomalo ostale blogove... Jedan je zaključio da treba imati muda da bi se priznalo pretraživanje sexy sličica na googleu. Druga se sjeća "djetinstva" i spominje školu u koju ide. Treći jebe svima mater... Najprije mi pada crni rubac umjesto zavijese na oči - zar sam toliko ostarila? Ja se sjećam kada su mi prestali govoriti gospođice iako prstena još nemam na ruci i sjećam se kako sam uživala u trudnoći prije nego što sam pobacila, pa tek nakon toga saznala koliko je velika vjerojatnost spontanih pobaćaja... Sjećam se čak i vremena u kojem prostačenje nije bilo moderno niti cool iako smo imali svoje načine izražavanja teenagerskog revolta. Ali ne, nisu moji problemi veći od današnje generacije, niti smo bili bolji, divniji i krasniji - samo drugačiji. I tako svako vrijeme nosi svoje probleme. I kada pogledam u natrag "svoje" vrijeme, ne obuzima me nikakva potreba za povratkom. Ne razumijem ljude koji bi se htjeli vratiti u djetinstvo; zar je moguće da je optimizam pamćenja toliko snažan da briše sve naše ljubavne boli, osjećaje ljubomore, manje vrijednosti i ine gluposti kojima smo se opterećivali? Počinjem voljeti 30-tu. Još mi samo korak nedostaje... Prije sam se bojala, no sada mi se ipak čini da napokon imam svoj život i više ne ovisim o nikome - moj život i moj izbor. To je skroz ok :) |
Opet početak...
|
Već godinama sam prisutna na Internetu. I uvijek iznova se ponavlja ista priča - naprosto ne mogu odoljeti tome da ostavljam zapise... Kao da obilježavam teritorij? Ukratko, blog je definitivno najbolje mjesto za piskaranje svega što mi padne na pamet. Kaže se da papir podnosi svašta; i ekran podnosi svašta, a hoće li surferi podnositi to što pišem i nije mi previše važno. Sve što želim jest olakšati svoje misli, manje gnjaviti svoju okolinu, a sebe voditi do određenih zaključaka kroz istine koje sebi priznajem. Ljudi su skloni samozavaravanju. Najčešće kreiraju svoj određeni image koji im nameće društvo i/ili obitelj - moraju biti uspješni, moraju imati savršen brak i savršenu dječicu, moraju imati kućicu u cvijeću, moraju ići na fitness, moraju nositi boje koje su te sezone moderne, moraju imati fine markice, moraju jesti zdravo, moraju... moraju... i moraju... A onda se u određenom trenutku ulove da ne mogu, da su nesretni, da gube snagu i vjeru. Probude se tako jednoga jutra, stanu pred ogledalo, a u njemu lice stranca - moraju biti sretni, a zaboravili su čak i kako se smješka jer su toliko toga drugog morali... Postaju anksiozni, depresivni, duboko nezadovoljni i nesretni. A sve što su zaista u ovom životu morali jest pronaći sebe, pa tako pronaći i sreću. Ja ne moram pisati, ali želim. Općenito, gotovo sve što u životu radim jest zato što želim, a ne zato što moram. Tako ni vi ne morate ovo čitati, ali slobodno možete ako želite. Ovo nije nekakav imaginaran lik kojim stvaram promociju za svoju malenkost - takva sam kakva sam, sviđalo se to nekome ili ne i sretna sam jer se putem nisam izgubila. A najviše sam bogata - imam dva kredita i različita financijska opterećenja, imam stan kojeg adaptiramo i auto na izdisaju. No imam ljubav obitelji i svog dragog, imam malo prekrasnih prijatelja čija kvaliteta nadoknađuje i nadrasta kvantitetu, imala sam ljude koji su me povrijedili i koje volim zato jer su me naučili što ljubav nije. Ne može se voljeti ako se ljubav ne zna prepoznati i cijeniti, a to se može samo ako nam je ista bila uskraćena. Eto time ću završiti svoj prvi zapis jer sam rekla sve što sam o sebi i htjela reći. Moje godine, vjeroispovijed, nacionalnost, bračni status i ostale prolazne stvari ionako nisu važne; bitno je samo ono što ostaje za vječnost - a o tome nekom drugom prilikom... |
